Kako evoluirati, a ne mutirati?

Tekst objavljen 12. Apr 2007,
Kazu da čovjekov mozak procesuira 400 biliona bitova informacija u sekundi od kojih smo svjesni procesuiranja samo njih 2000.
Naša svjesnost tih 2000 bitova informacija daje nam pojam samo o okruženju, našem tijelu i vremenu. Razmišljao sam, prije pisanja bloga, koliko je bitova informacija bilo u poslednja dva mjeseca, od kada nisam ništa napisao na ovoj stranici…

I tako, dok se kotrljam od ekološke prijestonice prema Šavniku, prelazeći na hiljade rupa propalog puta koji se nije mijenjao od kada se u antibirokratskoj revoluciji smijenila vlast (tzv. jagnjofukci) u Crnoj Gori, na svako poskakivanje automobila mozak mi procesuira sigurno 800 biliona bitova…
Koliko se samo orginalnih situacija urezalo u misli od kada se „dešavao narod”…
Najupečatljivije su one životne jer najbolje razobličavaju cjelokupno stanje…

Jedna od omiljenih mi je kada moj pokojni striko Rašo u penzionerskim danima sa strinom vadi krompire u seoskom vrtu u Podgori: krompiri bili onako šareni, pa strina koja poslovično gundja na skoro svaki izvadjeni krompir kometariše „joj, vidi kako su se ogubali, joj šta je ovo ovako…”a striko, uvijek sa osmjehom, samo pogleda i kaže: „Ćuti, ćuti, kako su se ljudi ogubali oni su zlatni”.

Dok se sve to vrti kroz glavu, uslovi puta i pored inspirativnog pejzaža počinju da idu na živce … Ko nam je kriv što smo prodali sve hotele, prostor, stotine hiljada kubika drveta, a nismo bili u stanju napraviti 25 kilometara puta za 20 godina?

Riječi iz jedne uskršnje poslanice „da novac, imovina, vlast, ugled, sve je to mrtvo ako nema vjere…” u Crnoj Gori bi glasila: „ vjera je novac, imovina, vlast, ugled…”

Idilično je bilo dok su džemperaši u bermudama bili mladi, lijepi, neiskusni političari koji su zavodili narodne mase kojekuda sve do rata samog.
Sada džemperaši, zreli šarmantni tajkuni, svoje neprirodno bogastvo pravdaju i uporedjuju sa milionerima koji su to postali prodajom ognjišta…Neko proda zemju, neko samo svoje imanje…

Vrijeme ratnog romantizma je prošlo, vrijeme istorijske sintagme „Rat za mir” takodje, vrijeme je za nagrade…U Crnoj Gori se može sve parama naručiti: prostorni plan, stručnjaci, Stonsi, sve liše Nobela i carstva nebeskoga…

Nekima su samo milioni u glavama, a sindikalci pregovaraju za oko 2 euara povišice …Kažu: “Ostaćemo čvrsto u svojim zahtjevima!” Nikada „sigurniji” predsjednik Danilo Popović (poput Bate Živojinovića na kojeg pomalo i fizički liči) sprema svoj desant na sindikalni kongres…

Na šta će ličiti sindikalci u zemlji gdje se kao u feudalizmu upravljaju rudama, šumama, ljudima…? Na RTCG sam zapazio predstavnika rukometnog kluba „Rudar” iz Pljevalja koji gotovo plačnim glasom obavještava javnost da klub otkazuje utakmice, jer nema para da plati sudije i putne troškove…. Koncesije na šume i skoro većinske akcija u rudniku uglja u Pljevljima sada su u privatnom vlasništvu…

Kako će Crna Gora podnijeti sve ove izazove ?

Kako ovako jedinstvena zemlja da to i ostane u globalnim razmjerama, u globalizmu ?

Kako da izdrži nalet masovne prodaje zemljišta i masovnog turizma?
Kako, kada se toliko stvari pretumbalo preko ledja običnih ljudi?

Kako kada tajkuni postaju ideal, a srednja klasa potpuno nestaje?

Kako sprovesti održivi razvoj u ovakvoj Crnoj Gori?

Kako evoluirati, a ne mutirati?

I dalje se kotrljamo starim putem, “kotrljajuće kamenje” dolazi u Budvu.Jedan komentator na našem sajtu kaže:
“Crnogorske plaže čeznu za uredjenjem i očuvanjem jedinstvenog prirodnog lokaliteta. Plaža na Jazu nije veličine koju zahtjeva organizacija paklenog koncerta. Krčenje okolnog prostora i zelenila ravno je vandalizmu. Budvansaka rivijera ličiće na vulkansku lavu posle prolaska cirkusa valjajućih kamenih gromada”.Nemam dovoljno informacija pa ne mogu ni komentarisati o uticaju koncerta na prostor Jaza…

Kada sam se rodio oni su počinjali svirati, moj otac je njihov vršnjak, na komentare da se ide na koncert kaže: „Platio bih da ne gledam sat vremena svirke senilnih rokera”

Svako ko je u mladosti slušao Stonse sada na koncertu traži onu svoju snagu i bunt svojstven mladosti, i makar na tren, pritisnut okovima sopstvenih godina i „zrelošću”, osjeti se nanovo kao neko ko će promijeniti svijet. Ko već ovako posmatra stvari ne treba ni da ide na koncert jer tu nit nije izgubio. Jedino bi spektakularnost njihovog koncerta, za koju kažu da je neprevazidjena, mogla biti razlog zbog kog bi trebalo ići. Da li se zbog toga treba maltretirati, trpjeti gužvu i pojedine VIP likove koji ne prave razliku izmedju zvijezda Granda i Stonsa, kada je pogled niz livadu u mojoj Pogdori spektakl veći od milion sijalica, lajt šoua i ostale cirkusijade…
Šta bi tek rekli za pogled na zvezdano nebo nad Durmitorom…

Vraćam se kući putem prepunim rupa…

Ni manje zemlje ni bolje za pisanje Blog-a

,

  1. Ostavite komentar

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s