Doboš

Tekst objavljen 03. Nov 2006, 23:04

Kada je poodavno, u prošlom vijeku, jedan ugledni durmitorski domaćin, uzmijajuci kredit sa planovima da unaprijedi svoju djelatnost i poveća imetak, propao u svojim namjerama, bio je i prvi mještanin sela koji je “otišao na doboš”.U tom teškom, surovom vremenu, siromašni sanjar, slovi za jednog od prvih durmitorskih “biznismena” .

Njegov slučaj je na ostale mještane ostavio dubok trag.
Naučili su lekciju da se pružaju samo onoliko koliko su dugački, da preživljavaju, i najbitnije, u tim teškim vremenima sačuvaju svoju glavu.
Priča se nastavila polovinom osamdesetih, kada su se u poslednjim godinama velike Jugoslavije pojavili krediti iz “Zelenog plana”, povoljni, sa naprednim programima razvoja seoskog područja. Naravno, i takvi, zbog velike podozrivosti, teško su mogli probuditi preduzimljivost mještana sela koje nosi priču o dobošu i neuspjelom pokušaju… U tom selu niko nije uzeo nijedam kredit!

Kod ostalih korisnika kredita iz više sela u okruženju, vidio se golim okom napredak, savremeni način rada, nove tehnologije, sveukupno, vidjelo se koliko je “zeleni plan” bio dobar i pozeljan.
Naravno, da sve prodje potpuno Balkanski, pobrinula se i sudbina, i čuvena inflacija, koja je i faktički obesmislila i kredite i zelene planove.
Neki su se kajali tražeći krivca u glavnom junaku koji je makar pokušao prije 30 godina, a ostali su se, kao i mnogo puta do tada, borili za goli opstanak.

Danas je drugačije.

Ovi koji ne znaju šta će od para, često ne znaju  šta sa njima,u većini slučajeva došli su do njih bez velikog rada i znanja, dok oni kojima očajnicki trebaju, pošteno nikako do njih da dodju.
Sinoć, razgovarajući sa jednim mladim magistrom agronimije, bez posla, životno saznajem koliko su ljudi napušteni, koliko je država u problemu.Na samo nekolika papira pokazuje mi svoj biznis plan: 500 ‘Virtemberg’ ovaca, uslovi proizvodnje, plaćeni čobani, sve do tančina predvidjeno, i naravno, skromna mjesečna plata za njega i buduću suprugu, predpostavljena na oko 2×700 eura. Koliko je malo potrebno da se bude srećan.
Drugi mi sagovornik, jos mladji, iste večeri pokazuje traktor, mogućnosti njegovog sela, porizvodnje organske hrane. Kaže da nema posla. Govori ili to, ili da bude”klošar, DJ ili narkoman”. Radujem se što postoje ovakvi ljudi danas u Crnoj Gori.

Danas veliki broj mladih u Crnoj Gori imaju idole u ljudima koji su uspjeli na nereguralan nacin, i što je jos opasnije, to vidje kao jedini put kojim se može “uspjeti u životu”. Jedan od čuvenih “idola” mladih iz devedesetih kaže “masovni treninzi su me spasili, gomile trbusnjaka, sklekova”. Ekonomisti koji su iz klupa, bez ikakvog iskustva, preuzeli Vladu sa masovnim treninzima nad nama, sprovode poslednje privatizacije, i odlaze u nove poslovne izazove, najavljujući to kao da treba da žalimo što odlaze.
Iako je skoro sve “otišlo na doboš” mnogi to i dalje vide kao kvlalitet.

Razlika izmedju dva dijela iz ove priče?
Treba pisati, djelovati da ovakva misao ne preovlada, da negativni primjeri budu kao naravoučenije, a ne kao ideal…

,

  1. Ostavite komentar

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s